Upotreba reči nasmeja u književnim delima


Jakšić, Đura - PROZA

“ Sirota baba pištaše od gladi: „Umreću, gospodine!“ Gospodin se veselo nasmeja: „Ne umiru veštice tako olako!...“ Sad dođe i na mene red.

Obradović, Dositej - BASNE

Nasmeja se na to Minervina favorit-ptica i odgovori: „Jest istina. Ali valja da znaš da su ta ptica oni isti ljudi koji tobož vel

Nenadović, Mateja Prota - MEMOARI

Nasmeja se Arsa i kaže: ,Tako nose svi kršteni carevi, a ne kao vaši Turci!’ i proče. Mi smo odatle gledali cara dogod nije u s

Glišić, Milovan - PRIPOVETKE

ovu glavu šećera, pa što igda može izmahnu te njom u vodu; razleže se pljesak pod ćuprijom, a on se nekako izvraćeno nasmeja: — Ha, haaa! Kume! Vi'š, ooode!... Mati pođe kosa naviše. — Hajdemo, kume, kući! Hajde — i ja ću do tvojih vratnica!.

— Vide li ti juče kako onaj kupi pare? — Ko to? — Onaj Sreja. — A, Sreja svirač? — reči Vidak i nasmeja se. — Baš ti jednako o njemu, pa o njemu. — A znaš li ti da on sad o Đurđevudne izlazi od Stanoja?

— 'Ajduci, kurjaci, nesreća! Došo zeman da poginemo sos našu stoku. — A gde to, Trpko? — upita Velja i grohotom se nasmeja. — Eto gore u Kosmaju! — More, kaki 'ajduci, kaki kurjaci? — Ama kad ja kažem, de! — Ti si, bogami, to usnio!

Pupavac iziđe da se prošeta, prođe pored Nikoline kuće. Savka beše na prozoru. On duboko uzdahnu, ona se podrugljivo nasmeja. Tako je još prošlo dosta vremena. Bilo je nekako po Ilijinudne. Advokat otputovao svojim poslom čak u Čačak.

Zarožani mu sve ispričaše što se noćas dogodilo kod njih i rašta su došli. Srećko se nasmeja, pa im reče: — Eto babe Mirjane, pa je upitajte! — Dede, Purko, počni ti! — veli čiča Mirko.

— Idoh s ljudima Do Mirjanića — nekim poslom... — Znam, da pitate babu Mirjanu... — reče Živan, pa se nasmeja i zenu. Purko ga pogleda malo začuđeno, pa se osmehnu i reče: — Kad si pre to doznao?

— Imam, ja!... A što će ti? — Pa treba nam... Znaš... — Baš ste vi Zarožani ludi!... — reče Živan, pa se opet nasmeja. — Tražite vampira! ...A ko vam je ono noćio u vodenici?

Veselinović, Janko - HAJDUK STANKO

— Što si tako pomrkao, kao da su ti svi po kući pobijeni? — Ko, zar ja? — upita Lazar i nasmeja se. Marinko upilji u njega. — A... ne varaj, sinak!... Ti, jest... Da pije koja curica zamakla za oko?... — Jok!

Išti koliko hoćeš, samo me ne vodi tamo!... Marinko je gledao nekim životinjskim pogledom, pa se nasmeja. — Para!... Para!... A što će meni pare? Zar su pare za budale?... Meni to ne treba!

Nano!... Hvala vam na nezi i hrani!... — A kuda ćeš, sine? On se jetko nasmeja. — Kuda ću?... Tamo, majko, tamo!... Idem tamo kud i svi nesrećnici kojima obest ili sila ljudska ne daju živeti među

— Danas ćemo videti koliko nam Stanko vredi! —reče harambaša i pogleda Stanka. Stanko se grozničavo nasmeja. Htede nešto reći, ali na osmejku osta...

Ja bih voleo da me on turski pozdravlja”. Kruška se ujede za usne... ali se nasmeja: —Ha-ha-ha-ha!... Dobri čovjek, dobri popa!... Nije pravo mislio!... — To se vidi — reče Ivan.

Ali se stade protiviti. — Šta? — reče on. — Zar bi oni mogli tako učiniti sa mnom?... — Ha-ha-ha!... — nasmeja se Marinko. — Bože, al̓ si dete!... Pre će oni, bolan, pozvati onog lopova Aleksu u svoje društvo nego tebe.

— A... došli ste!... Ja malo sjedoh ovdje s Lazom. Marinko namignu na nj... Turčin razumede i nasmeja se. — A... s Lazom, sa đuvegijom... ako, ako... — cerekao se Marinko. — Jest, bogme, s đuvegijom! — reče Kruška.

— Hajduka, je l̓?... Nije to ništa. I ti daješ savete onome ko te ne pita! — reče Nogić, pa se nasmeja. Popu je zbunjivao onaj stalni i mirni pogled... — Dobro, pa šta hoćeš? — Ne može se to kazati u dve-tri reči!...

— Ali ti mi moraš učiniti ovo: ti moraš pretresti kuću Aleksinu! Turčin se nasmeja. — Ali, molim te! — Batali ćorava posla! — Ali... kad te molim!... — Neću! — reče on.

— Govori! — Da mi odobriš da nosim oružje. — Što će ti? — Znaš... neka se nađe... Turčin se jetko nasmeja. — Bojiš se Stanka? — reče zajedljivo. — Pa, dragi aga, ko nosi ne prosi... — Bojiš li se Stanka?

— reče Aleksa i pogleda takvim pogledom Ivana da ovome pođe kosa uvis. Marinko se nasmeja. — To je otac! — reče on. — Ta ono... kad neko izgubi obraz — njemu je svejedno!...

— Kaži... kaži! — To nećeš nikad doznati! — Hoću! — Nećeš, velim! — Ha-ha-ha!... — nasmeja se Marinko. — Pa lepo!... Ako neću doznati, i ne moram!... Daj to ovamo! Pa mu ote lonac iz ruku i pođe. — A vode?

Sremac, Stevan - POP ĆIRA I POP SPIRA

Da šta vi mislite! Ode brada. — Hahaha! — nasmeja se gđa Gabriela onako uplakana. — Moram, slatka, da se smejem, iako mi i nije do toga! Šta mi pade na pamet!

— Valjda ga neće usput razvijati... Pop Spira ga uze i razmota, a kad vide šta je, a on se grohotom, slatko, nasmeja. — »Sej den jegože sotvori Gospod«!... Arkadija, čoveče, ti si moj izbavitelj, evo, već po drugi put!

Vasić, Dragiša - CRVENE MAGLE

— Ja to znam. — A ja znam... — Šta znate vi? I dok je u njemu užasno rasla sumnja, ona se nasmeja koketno i zagonetno, baš kao da je nešto znala, pa se ustezala da otkrije. — Raspitajte se sami.

Afrika

— N. se nasmeja: — Zamislite crnca koji vas pita: „Ko je vi?“ i vi Mu odgovorite: „Beli duhovi koji žele da tvoja koza polomi noge, da

“ — „To je čudo, nasmeja se mladić, — ja nikako ne razlikujem protestante od katolika.“ — „Ni ja, tj. nikako ne bih smeo garantovati za vas da

— Mon pel povl' om infoltine; moa zenial seluman pul malse e manze! — nasmeja se Bature (Moj otac je bio samo nesrećan čovek a ja sam genijalan jedino u koračanju i jelu).

Crnjanski, Miloš - Seobe 2

Bojala se da će ga ubiti pri pokušaju bekstva. Pavle je samo pogleda, i opet se nasmeja. Veli, bežaće do Budima, a odatle će u Beč, i teraće sve dok ne postigne, kod grofa Bestuševa, nasred Beča,

koja je – slučajno – u tom trenutku bila malo zadigla suknju, sedeći prekoputa, pa počela da priteže svoje štrimfle, nasmeja se. Ona je izrazila mišljenje da, kapetanu, saveti njenog muža svakako nisu potrebni, kad je reč o ženama.

Kad je kapetan naišao, i kad je vide u osvetljenju, koje je iz trpezarije padalo u baštu, ona se nasmeja, tiho. Došla je, kaže, da se nadiše malo svežeg vazduha i da gleda zvezde na nebu.

Reče joj da Božič izgleda deset godina mlađi. Gospoža Evdokija se nasmeja na to, muklo, ne kao njena ćerka, srebrno, nego tupo, kao kad grlice guču.

Reče joj da od svojih obaveza neće bežati! Bio se jako snuždio. Ona se, međutim, i na to nasmeja. Glavno je, kaže, da dođe, što pre, i da je, dotle, ne zaboravi.

Mladić se onda nasmeja, pa reče Pavlu da uđe. A smejao se kao da štuca. Pavla su zatim poveli, niz stepenice, u neki kontoar Kopšin, u

U trgovini, kao i u religiji, sve počiva na poverenju. Mladić, vrlo bled u licu, ali sa gustom, crnom bradom, nasmeja se na to, a opet se smejao kao da štuca.

Videv da će među njima pasti krv, Pavle naredi kočijama da stanu. Nasmeja se i zapita Grka: da li dolazi i stric Janko? Isakovič je imao gadan običaj, da se smeje, pre no što u krv zagazi, kao

Kad je rat prošao! Neće oni u pehotu! Volkov je bio zastao, a sad se nasmeja: Eto, kaže, to je hteo da čuje. To su mu i drugi, koji čekaju na pašport, rekli. Isakovič ima pravo.

Isakovič se trže. Bila je gospoža Božič, koja uđe brzo, zatvorivši sama za sobom vrata. Ona se nasmeja tiho i htede da ga zagrli. Pitala ga je, glasno, gde je ceo dan bio.

Bila ga je zagrlila, kao da mu je žena. Počela je, kao neka njegova žena, da ga ljubi. On se nasmeja u prvi mah, ali je odmah zatim odgurnu i dreknu: „Ti si suludnica! Đe ti je muž!

Plamen sveće osvetlio je, za trenutak, dva, njegovo lice, kao nekog anđela. U kom se javlja nešto đavolsko. On se nasmeja i okrete ženi: „Slušam te, Šokice, kako brbljaš, pa se mislim, šta si to večeras nakapala u oko?

Olujić, Grozdana - GLASAM ZA LJUBAV

- Sada si moja devojka, Rašida! - rekoh. - Jesam li? - ona zabaci kosu naglim, nestrpljivim pokretom i nasmeja se. Nisam znao šta da mislim, ali to, kada ste sa nekim kao Rašida, nije ništa izuzetno.

Rekoh joj kako sam siguran da će ona na neki način proslaviti Karanovo, ali ona se nasmeja odgovorivši da slava nije nešto oko čega bi vredelo lupati glavu. - Ti, verujem, ne misliš tako?

Kad htedoh da je uhvatim za ruku ona se nasmeja i reče: - Gle! Nisam imao snage da se ljutim, iako me je ona odbacivala tim „gle”.

Nisam imao snage da se ljutim, iako me je ona odbacivala tim „gle”. Rekoh joj da greši, ali se ona opet nasmeja odgovorivši da svi grešimo tu i tamo, mada to nije preterano važno. Zatim uđosmo u razred.

ako unutra, kad počnem da ga gutam, nađem neizleženo mlado, a ona reče da ću u tom slučaju jesti kajganu s mesom i nasmeja se. Mesec se kao u filmovima iz Indije polako i dekorativno penjao u nebo.

Crnjanski, Miloš - Seobe 1

on joj se učini manje odvratan no noćas, čak se, setivši se ponečeg što je sa njom činio, prijatno zamisli, i raskalašno nasmeja.

Kapor, Momo - NAJBOLJE GODINE I DRUGE PRIČE

—Jagnjetina ti je bila odlična! — reče. —Gle, tvoj poslednji članak! — nasmeja se žena, pokazujući na kelnerov novčanik dok je slagao novac.

Da čujemo! – Ti! Ti si insistirao na belom vinu, da bi brže stigao do grudnjaka i čarapa... Čovek se nasmeja od srca: – Čarape! Mlađe kameno doba seksa! Epoha pred hula-hop civilizacije! Ko još danas nosi grudnjak?

— Kako se... kako se zovete? — načini Nina sledeću grešku. — Ne zovu me! — nasmeja se čovek imbecilno otkrivši krupne bele zube sa naglašenim očnjacima. — Sam dolazim. Sam!

Matavulj, Simo - USKOK

Žalosno je to gledati!... Janko se začudi i nasmeja tome nenadanom završetku. I zapita: — Šta je tu žalosno, Krcune!? — A to, što postaje tuđa!

Radičević, Branko - PESME

Čkalj taj pusti i onu štirinu, A od cveća i krasne šenice Kâ od kuge deno soko beži, Prem i ona na dovatu leži. Nasmeja se ja ovome zdravo, Pa mu odo govoriti pravo: Oj sokole nad svim sokolovim', Šta ti misliš, more, s poslom ovim,

Stanković, Borisav - IZ STAROG JEVANĐELJA I STARI DANI

— Tako! — A plamen mi obuze blede i suve obraze. Pružih ruku, obvih je oko tvog pâsa, ti se ugnu i slatko nasmeja. — Nemoj! Tuga mi je! Noge počeše da mi drhte.

— ’Adžike mori! Što? — Ali se brzo trže kad me spazi, skinu kapu i pogleda me neodlučno. Zatim baci kapu, nasmeja se tupo, pa, šireći ruke pođe mi u susret. — A ja te, brate Kosto...

— Anice, kaži dragička, ćerko! ... — predusrete je. Anica se bolno, ravnodušno nasmeja na majku, pogađajući unapred da će biti opet kakav nov prosilac, ali sad valjda bolji. Sigurno bogat, imućan.

Panić-Surep, Milorad - SRPSKE NARODNE PRIPOVETKE ANTOLOGIJA

“ Na to se čovek obazre n nasmeje, a žena to opazi, pa brže obode kobilu i stigne čoveka, pa ga zapita zašto se nasmeja. On joj odgovori: — Nizašto, samo onako. Ali ženi ne bude to dosta, nego saleti muža da joj kaže zašto se nasmejao.

Ovaj izvadi maramu i reče da ona ima tu silu. Onda onaj: — Hoćeš da ti dam ovog magarca za maramu? Ovaj se grohotom nasmeja: — Zar za tu kljusinu da ti dam vezenu maramu! Bar kljusadi ima dosta. — Ali nema ovakvih! — prekide mu riječ onaj.

Jakovljević, Stevan - SRPSKA TRILOGIJA 1

I već po deseti put mi je rekla da odmah tražim odsustvo, da bi me videla. Otac se nasmeja slušajući njeno naivno pričanje, pa će reći: — Za njih je rat zanimljiv sa dekorativne strane.

— A posle, gde ću ja ovakav? Našli bi me od prve — i on se zadovoljno nasmeja. — Šteta bi velika... — Ćut! — Viknu neko sa ulaza, i oni koji su sedeli poskakaše.

A Tasa, onaj s levoga krila, sa opuštenom donjom usnom, razvuče usta u blažen osmeh, pa se nasmeja i potporučnik, a sa njim i cela baterija. Svi su bili na licu.

— Onda se grohotom nasmeja i udari me po ramenu, da ja poleteh na vrat svog konja. — Je li, ne bi se ljutio? Izgleda mi da je pomisao na žene

Vojnici prsnuše u smeh, a nasmeja se i potporučnik Aleksandar. Smeje se i Tasa, pa, da bi zabašurio krivicu, pokazuje na konja. — Eto, i oni jedu!

A šta si ti u bateriji? — Gospodine majore, ja sam vodnik drugoga voda. — Aha! — on se nasmeja. — Znaš, pitam da nisu pratili nekoga koji nabavlja furaž. Dobro, dobro! — Pa se okrete: — Ordonans!...

Gledao sam sa čuđenjem ovaj svoj novi stan, i zadigoh šatorsko krilo da vidim kuda se izlazi. Poručnik se nasmeja. — To levo je trpezarija, koja vodi sve do Mitrovice, a desno salon, dugačak do Šapca.

A vabe ga kao: Radojko Savić — pa se grohotom nasmeja. — A ovaj je mitraljezac, inače zvani „gospodin Aleksa“. Potporučnik Aleksa se protegnu, da mu zapuckaraše kosti i

Ranković, Svetolik P. - SEOSKA UČITELJICA

Kolicna je moja, a kmetovi spremili pedeset đaka. Neće moći svi stati. — Staće... može i više, odgovori on i nasmeja se. — Znam, ali to ne valja ; ne odgovara zahtevima higijene ni nauke... — Ha-ha-ha... nasmeja se Gojko glasno.

— Znam, ali to ne valja ; ne odgovara zahtevima higijene ni nauke... — Ha-ha-ha... nasmeja se Gojko glasno. u Orlovici, a i po ostalim selima, još nemaju ni pojma o higijeni. Treba vlast da ih nauči...

Ljubica iđaše napred poskakujući, a kad otvori vrata od svoje učionice nasmeja se veselo i stade pevuckati neku pesmicu. Pred školom se začu razgovor; pored prozora promakne po neki stariji đak.

— Gle ti paksijana kako mi oporočava moju očiglednu nastavu, nasmeja se gost, pa se obrte Ljubici. — Kako vam se svidi prvo mesto, je l’ prvo ? — Da, sad počinjem.

— Ja sam ti bećar, dodade on gledajući Ljubicu preko očiju. — A što gledaš gospođicu, nasmeja se gost, kad ti ona ne može zlu pomoći. Svi troje se nasmejaše i ućutaše.

I Ljubica se začudi kad pre nađoše ovu zgodu za posluženje, a na Veljino pitanje i ona se slatko nasmeja. — Je l’ ti ovo komšijska čaša ? obrte se gost Gojku, koji se još lupaše dlanovima po kolenu od silna smeha.

Što, zar je to teško : vrd... vrd tamo amo, pa ništa... Ali ne ide, badava, znam ja sebe«. I on se skoro glasno nasmeja, jer predstavi sebe kako bi izgledao, kad bi odjednom stao obletati oko Ljubice i udvarati joj se kao kakav okretan

— A već mlade učiteljice i u svojim kućama imaju velike udobnostil.... Ha-ha-ha.... nasmeja se pisar. Znamo se dobro koliko smo teški. A, Bogosave, sedi, reče on ćati, koji se slatko smejao odgovoru njegovu.

Ne znaju rad na jednom običnom registru, a već onako... thi! ... — reče on, mahnu rukom po vazduhu i nasmeja se glasno, pa onda nastavi : — A vi, to je već drugo... vama trebaju mnoge škole.

— On joj veli da radi svoj posao, da se ne plaši ničega. A za pisara, kako ono... zape on, pa se opet nasmeja: beše mu nezgodno ponoviti izraz Stojanov »niz dlaku«, pa to on prepriča drugim rečima.

Ironičan osmeh, pomešan sa preziranjem, zaigra na njenim usnama. Dohvati maramu, kao da se briše, pa ga opet pogleda i nasmeja se još jače. A Gojko, ozbiljan i namršten, sa nekim prutićem u ruci, razgledaše decu po dvorištu.

Ona proviri na vrata i taman da vikne Stojana, a pred nju stade Velja učitelj, nasmeja se veselo, pa je zapita: — Dokle ćeš ti, more, da me varaš tako ? Znaš li ti šta je ljubav!... — Šta ćete ?

Domanović, Radoje - MRTVO MORE

— Dopire li Stradija do mora? — Zasad ne. — Pa našto onda taj zakon? Poslanik se nasmeja i dodade: — Naša se zemlja, gospodine, graničila nekad sa dva mora, a naši su narodni ideali da Stradija bude ono što

Mehandžija se dobrodušno nasmeja i tapnu me po ramenu, pa će oholo reći: — He, stranče, ti se već uplašio?!... Međer nema naše kuraži daleko!...

— Pa što dopušta da ga jaše? Mehandžija manu na mene glavom, te odosmo malo u stranu. Nasmeja se nekako prezrivo i reče: — Pa to se kod nas smatra za počast koje se retko ko udostoji!...

Ranković, Svetolik P. - PRIPOVETKE

— Ta evo ga, stoji pred vama. Ja sam profesor Nikolić. — Ha, ha, ha... nasmeja se ovaj kicoš i pogleda me još bolje. Po njegovu pogledu rek’o bih da sumnja u moj um. To me naljuti.

Karadžić, Vuk Stefanović - SRPSKE NARODNE PRIPOVJETKE

” Na to se čovek obazre i nasmeje, a žena to opazi, pa brže obode | kobilu i stigne čoveka pa ga zapita za što se nasmeja. On joj odgovori: „Ni za što, samo onako.” Ali ženi ne bude to dosta nego saleti muža da joj kaže za što se nasmejao.

” Car se na to nasmeja pa joj reče: „Daću ja za tvoga sina devojku, ako načini ćupriju od moga dvora do svoga od bisera i dragoga kamenja.

Ćosić, Dobrica - KORENI

Ni orlovi se ne kite. — Gazda sve može. — Može li dukat da baci u sneg? — Može. — A sina? — Tola se iz dubine nasmeja. Suvo i zvonko sudaraju se volovski rogovi, dugi, vitki i u luk savijeni, nabadaju gust suton i čereče nisko nebo.

— Moje beše i biće, ali tvoje neće zadugo. Upogani mi se u bradu ako mlad luk dočekaš u Palanci. Kapetan se usiljeno nasmeja, ali mu od Aćimovog pogleda smeh odjednom slete s lica i on više zamišljeno nego strogo reče: — Znaš li šta oglašuje

kroz zatvorska vrata, u hodniku se odvezane ruke mlitavo zaklatiše i, kad ugleda gomilu straha u gunjevima, usiljeno se nasmeja. — Braćo, ubijen je Čakaranac! — ljutito reče da bi smrskao muk, i klonu uza sama vrata.

On zna, pomisli Simka, obrve joj se još više iskosiše na visokom čelu, opet se nasmeja, ali kraće no prvi put, manje radosno, a možda iz inata ili što i sama ne veruje, pa joj se pamet mrači, nadničari ćute

Zašto sedim ovde? Baš kraj ove jabuke. Mogao je on još u livadi, kad su plastili seno. A nije hteo. Opet se nasmeja. Muklo i kratko. Parče mesa mu otkinula sa plećke, a on nije u inat. Zato što ga je gonila kao Turčin.

Raka izađe u hodnik i razdra se na Andru: — Gubi se unutra, mastiljavko! U drugoj ćeliji neko se glasno nasmeja. — Tebi ću ja, lopove, bubreg pod gušu da premestim! — preti i lako, sviklo korača hodnikom po mraku.

Olujić, Grozdana - NEBESKA REKA I DRUGE BAJKE

— Kako da i ne razumeš? — cvrčak se tiho nasmeja, kao da čita njene misli. — Raskovnik ti je vratio hod i podario nemušti jezik, ali vrapca ne čekaj!

— grmnu Poglavica Donjega sveta, najstariji, najdeblji crni đavo. — Gle, kakva junačina, a beži! — Nasmeja se starac, sve mu se stomak tresao. Đavolak sav pretrnu, a Poglavica ga potapša po obrazu, pa reče: — Evo ti čičak!

Istoga trena ovome niče repina! Drugom i rogovi i rep. Joj! Joj! Među ludima planu smeh. — Gle, kakav si! — nasmeja se prijatelju prijatelju. — Gle, koliki su ti rogovi, ah, hah! — A kolika je tvoja repina?

— udara Repati Rogatoga, ali ni ovaj ne ostaje dužan: — Dobro je Poglavica rekao: svakom je svoja koža najbliža! — nasmeja se Đavolak. Kako su se samo ljudi čerupali! Jedni drugima razbijali noseve i glave!

Ona ne čuje odrasle. Ali nas i decu i te kako čuje! — Ko ste vi? — devojčica raširi oči, a lutka se nasmeja. — Mi? Zar ne vidiš? Pa, mi smo Tatagina deca, ali nikom ne pričaj!

— Ako uopšte i postoji Srebrna ruža? — obrati se dečak Večernjem oblaku sa svojom sumnjom, a ovaj se naglas nasmeja: — Naravno da postoji! — oblak samilosno dotače dečakov obraz.

— zamrsi mu se jedna od njih u kosu. »Baš da joj ne kažem!«— pomisli mali čistač, a zvezda se, kao da mu čuje misao, nasmeja: — I nemoj, ali pazi! Srebrna ruža nije običan cvet.

Kako bi hodala starica s ribljom glavom? — Odlazi, prikazo! — mahnu mali čistač ka starici, ali ova se samo nasmeja: — Šta hoćeš? Tražio si me... Pa, traži me i dalje...

On je s uživanjem popi, i okrete se malom posetiocu: — Hvala ti, ma ko da si! — Ti znaš ko sam! — mališan se nasmeja. — Celog me života poznaješ! — Ja tebe? — zgranu se starac. — Sad te prvi put vidim! — Misliš?

— Celog me života poznaješ! — Ja tebe? — zgranu se starac. — Sad te prvi put vidim! — Misliš? — mališan se nasmeja, tresući glavom. Niz lice mu je padala svetla, skoro srebrna kosa, a iz modrih očiju iskakale podrugljive iskrice.

— Moja braća. Svaki od njih zove se samo Oraško. Ja jedini imam dva imena, jer sam najstariji! — mališan se nasmeja, siđe na stolicu, zaigra i zapeva: Hej, haj, hoj, sav maleni narod moj u orahu gradu, u debelom hladu živi život

»A šta ako me prevare?« — pomisli starac, i osmehnu se: — Kako biste i dolazili kad je ovo samo san! — Misliš? — nasmeja se Taško Oraško i pruži mu plod oraha, sav od žeženog srebra sazdan.

Milanković, Milutin - KROZ CARSTVO NAUKA

Aristoteles se nasmeja i, kako beše gladan i žedan, posluži se ribama i iskapi svoje bokalče. „Ti mi, stari, ne pričaš ništa o Platonu, a on

„To stoji onde napisano?“, upita on zastrašenim glasom. Nikija se nasmeja. „Ali meni, Nikiji, koji o geometriji ni pojma nemam, to ne smetaše da me Platon dočeka oberučke“. „Razumem, striče.

“ Potapšah ga po ramenu. „To je bogme dobro nameštenje!“ On se nasmeja zadovoljno. „Dobih ga pre dvadeset godina i zadržah ga do današnjeg dana“.

„Aha, Mardohaju, sad sam tek razumeo šta je to kamen mudraca i kako se pravi zlato“. On se nasmeja. „Da, dragi moj, pazar je kamen mudraca, njim se pravi zlato“.

On se nasmeja. „Nije moja ruka šćapila vakuum, već on je šćapio moju ruku“. „To je jedno te isto“. „Priznati moram da ni ja, kao

Njutn se slatko nasmeja na moje reči, pa me potapša po ramenu: ,Kad prođeš, Hemfre, pored mog stana, svrati da vidiš da li je moja medicina

Šta će pomisliti nameštenici kovnice kad vas ovde opaze?“ Čičica odahnu dušom i slatko se nasmeja. „Šta će oni pomisliti? - Sedite, molim vas, pa ćete to odmah doznati“. Pemberton ga pogleda začuđeno.

„Šta velite?“ „Pa vi ga, gospodine barone, dobro poznajete, njegova snaga je neiscrpna“. Kivije se slatko nasmeja. „A ko treba da postane njegova treća žena?“ „Grofica Melanija Ziči-Feraris“. „Poznajete li je, Ekselencijo, lično?

“ „Za sada još ne. Spavajte bezbrižno, gospodine carski savetniče!“ Odahnuh, a on se tome slatko nasmeja. „Još jedno pitanje, gospodine barone.

Nije li on punokrvan, neće mu ni potomstvo valjati, isto tako kao što je to slučaj kod soja konja i pasa“. On se nasmeja na ovo drastično upoređenje. „Ne očajavajte! Stvar nije tako tragična.

On je uze i pročita glasno: „Ekemens Xisprič“. Prsnuh u smeh kada ga čuh kako čita nemački. I on se slatko nasmeja, pa mi ispriča: „Čitao sam mnoge Nemačke knjige, služeći se rečnikom, ali ne naučih nemački govor, pa zato ne znam kako

Vasić, Dragiša - SABRANE PRIPOVETKE

Nećemo se postideti, pobratime. I ovde nešto ima od civilizacije. A kad vidiš Slovenkinju? Pa se odvratno nasmeja. — Da mu ustupim Slovenkinju? — Gospodo — rekoh ustajući — izvinite me. Umoran sam... moram ići. — A, ne može. Nećeš.

— Sigurna, da. Ti si mi rekao a ja ti verujem sve, sve je sveto što ti kažeš. On je zagrli i sakri lice. Onda se nasmeja: — Dobro, lepo, dobro. Ali jednoga dana saznaš ti, da ona prošlost, na primer, da sva ona prošlost...

Ranković, Svetolik P. - GORSKI CAR

— Znaš, valjad', kad ti je Mićo ležao kraste ko ga je izvidao. Onda mi je to Stojka donela. Pisar se gromko i slatko nasmeja, a kmet pocrvene. — Uh, pos' joj ženski, đe me orezili!

Prljavo slušče sa masnom zapregačom pojavi se na vratima. — Daj nam Darvina! — Ho-ho-ho-ho — nasmeja se pisar, kao da sad prvi put čuje taj vic, i ako ga sluša, u raznim varijacijama, već nekoliko godina.

— Gde ga nađe? — Onde, gde i nama ne bi bilo loše, samo da smo malko mlađi. Ha-ha-ha... — nasmeja se hajduk, sukajući guste, progrušale brke. — Pod keceljom, je li?

— Zar me ne poznaješ, gazda Janko? Dogonio sam ti onomlane merteke iz naše šume -— odgovori Đurica i nasmeja se prijateljski, kao stari poznanik. — A, ti li si to! Ja bih rekao, pa opet kô velim... neće zar to biti.

— Pa da vi’š, pobro, i pogodio si — odgovori Đurica. Vujo se nasmeja, i držeći to za šalu, dodade i on: — Samo vi nema popa, ali ga možete stići. — Kako ? Koga to ? — zapita Đurica živo.

— Kako to? — Šta ste polegali kâ zečevi, kad su ljudi daleko od nas. — Ha-ha-ha... — nasmeja se hajduk. — More ti si žešća od moga pobratima. Čuješ, da povedemo i nju na poharu.

— nasmeja se hajduk. — More ti si žešća od moga pobratima. Čuješ, da povedemo i nju na poharu. Đurica se nasmeja i pogleda Stanku. — Ona to i traži jednako — reče on. — Pa lepo, bolan.

— Oh-ho-ho-ho... — slatko se nasmeja apotekar. — Banditi, gospodar-Lazo, to će reći razbojnici — na stranom jeziku. A uvaženoj gospodi bandistima neka je

— Znaš... oni naši. — A ti meni ne kažeš da se vi tamo častite sa nekakvim devojkama? — reče ona i nasmeja se veselo, kao da je to što je kazala o provođenju, doista veseli i zanima.

— Ala miriše! — reče posle dužega ćutanja. — Šta? — nasmeja se ona. — Kosa... i sva mirišeš... Kako to? — A zar vaše devojke ne mirišu? — Znoj udara od njih.

— Pa... kako hoćeš — odgovori Novica oveselivši. — Pouzdanija mi je para u mom džepu no u tvom. Đurica se nasmeja; odbroja sto banknota iz krvava zaveska i pruži ih Novici. — Je li dosta? — O-hoj ! Ti si dobro pazario...

Pazi me, znaš, mnogo. — Đavo li si, pobro, kako ti to udesiš, pa đevojke mahnitaju za tobom! — Ha-ha-ha... — nasmeja se Đurica zadovoljno.

Đurić, Vojislav - ANTOLOGIJA NARODNIH PRIPOVEDAKA

Na to se čovek obazre i nasmeje, a žena to opazi, pa brže obode kobilu i stigne čoveka, pa ga zapita zašto se nasmeja. On joj odgovori: — Nizašto, samo onako. Ali ženi ne bude to dosta, nego saleti muža da joj kaže zašto se nasmejao.

Vidiš šta samo topuzom radim? Majka se samo nasmeja, pa mu reče: — E, moj sine, ima ljudi koji te mogu u čakširama poneti.

Ćipiko, Ivo - Pripovetke

Tekućina je slična nečistoj mutnoj vodi. —Okusite, da vidite kako je dobro! — nasmeja se župan. Lekar posluša i nakrene. Okuša, mljasne, premetne jezikom i izbaci. —Ovo je otrov. Smrdi!

—Što se ne poturči kad begeniše tema ženama?... —A meni dodija i jedna moja! — nasmeja se Toma. —Kao i kukavica, brate: snese jaje u tuđe gnijezdo, pa drugi da hrane... .

Pomete nas... — E, gde je to? Zakon je zakon. Još treba nedjelju dana da izdrži. Vala, ohladniće i ona; — nasmeja se preko volje Ilija, i dalje raskidano o nečem govori: — Na, evo ti, — veli staroj, setivši se, — evo ti spasitelja!

Božović, Grigorije - KOSOVSKE PRIČE

— S kim si ovde, proto? – upitah ga polako, začuđen što nikoga od čeljadi ne vidim. On se nasmeja: — Pa zar nisi čuo da sam sasvim ostavio brda? — Tek sad vidim. — Ovde sam samo sa dva najamnika.

Jovanović, Jovan Zmaj - DRUGA PEVANIJA

“ Traži more, pa ga nađe, Tresnu, smrvi čvrste brode, Pa uzdahnu urnebesno, Nasmeja se — dalje ode. Grom ga prati, a on leti; Kuda leti, kuda bega? Ode crkvi, pak tu sruši Krst sa hrama Božijega.

Petrović, Rastko - AFRIKA

— N. se nasmeja: — Zamislite crnca koji vas pita: „Ko je vi?“ i vi Mu odgovorite: „Beli duhovi koji žele da tvoja koza polomi noge, da

“ — „To je čudo, nasmeja se mladić, — ja nikako ne razlikujem protestante od katolika.“ — „Ni ja, tj. nikako ne bih smeo garantovati za vas da

— Mon pel povl' om infoltine; moa zenial seluman pul malse e manze! — nasmeja se Bature (Moj otac je bio samo nesrećan čovek a ja sam genijalan jedino u koračanju i jelu).

Todorović, Pera - DNEVNIK JEDNOG DOBROVOLJCA

?... Ja se nađoh u neprilici: — Izvinite, razgovor je bio teorijski. Komarov se opet nasmeja: — Ne mari, ne mari... no u tom slučaju, kad ste već tako miroljubivi, T......

Komarov me prekide: — Napriliku ovaj naš sadašnji, zar je on revolucija? — I on. Komarov se nasmeja: — U tom slučaju mi smo buntovnici... To je smešno, T....., hi hi.

Jovanović, Jovan Zmaj - ĐULIĆI I ĐULIĆI UVEOCI

“ V Nit hoće vode, nit hoće leka. — Ipak bih rekô, da nešto čeka. Ponude nose majka i seja, — Ona s’ nasmeja. Bili da vidiš proletno cveće? — Pa ni to neće. Da šta mi hoćeš, patnice moja? — Xoćy da bude Božija volja...

“ Traži more, pa ga nađe. Tresnu, smrvi bele brode; Pa uzdahnu urnebesno, — Nasmeja se — dalje ode. Grom ga prati, a on leti! Kuda leti, kud li bega? Ode crkvi, pa tu sruši Krst sa hrama božijega.

Jakovljević, Stevan - SRPSKA TRILOGIJA 3

— zapitao sam. — Beograd — odgovori mirno, zavijajući cigaretu. — Kako?... Odavde pravo! On se nasmeja. — Kad su nam još postavili cilj?... Idemo dotle dok ne izginemo. Otkuda mi znamo šta se krije iza ovih bedema!

Mislim se, šta da radim ako nalete. Setio sam se. Braniću se! — Svetislav se nasmeja, jer je video da su oni okolni očekivali nešto drugo. — Uputio sam jednoga da mi nađe neku pušku.

Imalo ih je deset. Gleda jednoga dana tu listu potporučnik Pera, zvani „Đevrek“, i nasmeja se. — Bre, bre... šta se izmotavaju ovi lekari. Što nisu prosto napisali: potporučnik Vlajko izrešetan kao sito!

Vas dvoje živećete sto godina. Ama, gospodine potpukovniče, toga čoveka ni glava da zaboli! Potpukovnik Petar se nasmeja. Luka pogleda Vojina ispod oka. — Naravno... Nemam zmiče u srcu, ne lovim „zajci“, na svako pile „vikam“ dobro jutro.

pomalo... tako. — A zar se ne plašiš da te čuju Bugari? — Sviraju i oni. — I tučete se. — Pa jes’, rat je — i nasmeja se. Govorio je dobroćudno, bez straha, kao da je na svojoj njivi, gde čuva stado.

„frki-frki“. Komandir pogleda u vojnika, onda u mene, pa se nasmeja. — Znate na šta misli?... Misli na bolest „beri-beri“, koja dolazi usled jednostrane ishrane mesom.

Eto ga gore gde se jada: „Voleo bih da me je udario u leđa, nego što mi prosu večeru.“ I komandir se nasmeja. — Slušaj, večeras pojačana opreza.

— A ti gledaj gore i ništa ne brini. Granata izlete i trunu u bugarske rovove, kao da je tamo tresnuo grom. Kosta se nasmeja. — Šta veliš?... Ne dam ja ove moje prangije za sve tvoje brdske topove. Ćiu-zvrc, ćiu-zvrc!... Kingiri mingiri.

— Ja mislim... četiri dana i četiri noći. — Ha-ha-ha! — nasmeja se slatko Kosta. — Dragi moj... šest godina, četiri meseca i četrnaest časova. Rajko ga pogleda u nedoumici.

Posilni, usluži gospodina kavom — pokazivao je prstom na sebe. Kosta me zbunjeno pogleda, mahnu glavom i nasmeja se. — E, izradi me na brzinu.

— Ti budi poslednji. — Hoćeš li da budeš moj zadnji? — A jok, danas si se najeo pasulja. Kaplar se nasmeja. — Ako se po tome odabirate, onda treba svi da ste čelni. — Ima nas i ovakvih i onakvih.

Ali tako kako ste. — Sa sve šlem — upade jedan. Komandir se nasmeja. — Vala, ako ti je zgodno, stavi i cokule na glavu. Vojnici se nasmejaše. — Tako... Idite odmah i lezite.

Leskovac, Mladen - STARIJA SRPSKA POEZIJA

Vidiš, dakle, mlado momče, Da t’ ne mogu ruku dati Ako srce i ne išteš.” Nasmeja se mlado momče, Mlado momče golobrado, Pa govori Cvet-devojki: „Čuješ mene, Cvet-devojče, Ja sam čit’o stare knjige

Stanković, Borisav - GAZDA MLADEN

reče da će poći, on niti se zaradova, niti klecnu od bola, već, sasvim kao da je to odavna trebalo tako da bude, nasmeja se i pomilova je po ovlaženoj glavi. — Pa tako, ludo! I ode.

Ćipiko, Ivo - Pauci

— Nemoj, gospodaru, živ bio! Ja bih dao hiljadu talijera. Gazda se nasmeja: —Toliko valja livada! — i zovnu nadstojnika Vasu.

Ilić, Vojislav J. - PESME

On je slušô o lepoti, Al' joj nije vidô lica: O, hidalgo, o hidalgo, Ja sam njena sobarica.“ Zasmeja se nestašnica, Nasmeja se i on blago, I prošapta, ljubeći je: „Pa, najposle, što mu drago.“ 1887.

Milanković, Milutin - KROZ VASIONU I VEKOVE

Zato njime gasimo uvek svoju žeđ.“ On se slatko nasmeja i zovnu jednog od svojih poslužitelja: „Slušaj! Pored tanjira plemenite gospode dubrovačke stavićeš naše najveće čaše za

Opačić, Zorana - ANTOLOGIJA SRPSKE POEZIJE ZA DECU PREDZMAJEVSKOG PERIODA

No, pusti me živa, oprosti mi sada, A ja ti zgrešiti već neću nikada.“ Lav se sam nasmeja, pa otpusti miša Miš veseo ode ispod suha lišća.

Sekulić, Isidora - Kronika palanačkog groblja

Julica mi nadgleda kuću, i brine o dečacima kad ja nisam tu, pa i ona zaradi što pojede i obuče. Srba — gospa Nola se nasmeja — ne samo što ništa ne traži, nego još i stiče. — Gospa Nola sad uzdahnu, i malo stade.

— Josa se okrete, gotov da se nasmeje na šalu, ali se ne nasmeja. Gospa Nola gleda u se i trese glavom, zabrinuta, tužna. Štajervagn je bio za gospa Nolu što za drugog kancelarija.

Naposletku, dobro, lepo ti stoje u tom džepčiću rukavice. — Mladić se tad slatko nasmeja i izvuče iz džepa jednu rasparenu žensku rukavicu.

I nehotice, zbunjen, mladić je počeo nemački da govori. Gospa Nola odmahnu obema rukama, i odjedared se dobroćudno nasmeja. — Ne razumem ti ja to, moj sinko, i ta ti nauka ovde ništa ne pomaže. — Ovaj moment je malo olakšao situaciju.

Pavle je učio sam, zatvoren u kuću, i sasvim se retko viđao s drugovima. Trojka naša pomalo ramlje — nasmeja se jednog dana Branko, kome je bilo žao što se Pavle tako odelio.

Gospodin Tomi su potrebne radosti i gledajte da mu priređujete radosti. — Branko se nasmeja gorko. — Kad bi moj otac umeo da se raduje.

I još bih nešto hteo da ti kažem, ali ću za sada ćutati... Videćemo — nasmeja se gorko — to je sad Brankov odgovor na sve.

Izlazeći od frau Roze, Branko se baš glasno nasmeja Ličaninu Pavlu iz Bačke, iz Pariza, i iz Londona. — Jevrejska umešnost.

Engleskinja se malo nasmeja i uđe. U apoteci se sve skamenilo na mestu. Čekaju da se otvore usta, i oglase reči nečuvene, koje će ovu uglednu

Nušić, Branislav - AUTOBIOGRAFIJA

— Ili kao maloletni saučesnik u ubistvu? — Nije ni to! — Nego? — Napisao sam jednu pesmu. — Pesmu? — nasmeja se kesaroš. — Pričaj ti to, prijatelju, drugome kome. — Odista ti kažem.

Jakovljević, Stevan - SRPSKA TRILOGIJA 2

E, svetoga mi Petra, dok je Đuru na ramenu glava, neće oni zakoračit u ovu zemlju. Gruja se samo bolno nasmeja i tužno klimnu glavom. — A što, jadan!... Ti se meni kanda podsmijevaš.

— pita sada Luka Dušana. — Uh, boga ti, nemoj, molim te. Ja sam tebi bolju sudbinu želeo. — Dušan se nasmeja, noge mu se omakoše, on se dohvati za Luku i, grčevito stegnuti, poleteše niz padinu. — Ako, sveca vam detinjeg!

Kuvaju krompir. Pokazao sam kuvaru na kazan i rekao „Serbo“, a on klimnuo glavom. Luka se nasmeja. — Ovi bi trebalo pre nas da vode, nego mi njih. Neki pešaci bili su u „živom razgovoru“ sa mornarima.

Začudo, poznat mi je taj lik. Posmatra i on mene, pozdravi me i kao da se nasmeja. Zastadosmo. — Zar me ne poznajete? Ja se sećam jednoga takvoga lica, ali taj je...

A kad je podloga rđava, onda ne valjaju ni bubrezi, ni jetra... — Pa čime ih lečite? Medicinar sleže ramenima, i nasmeja se bolno jednim krajem usana.

— Jest, bogati. Englezi ih zapregnu u topove. Vuku kao ale! — pričao je Dušan. Uto se Živadin glasno nasmeja. — Pazi ga, on ne veruje — i Dušan munu Luku: — A mi smo prošli pored njihovih štala. — A gde su?

Dragiša se nasmeja. — Jedva smo i mi doznali. Dok smo bili još u Srbiji, zarobe pešaci jednoga dana nekoliko Nemaca. Dovedu ih u našu

On se nasmeja vragolasto. U ono selo, dok su vozari i poslužioci okretali, ja sam obišao malo... Zanemoćao si? — Jest — i on se

U ono selo, dok su vozari i poslužioci okretali, ja sam obišao malo... Zanemoćao si? — Jest — i on se nasmeja. — Komordžije se okačile na plot i seire, a ostavili jagnje o drvo. A taman ga bili očistili k što treba.

Olujić, Grozdana - SEDEFNA RUŽA I DRUGE BAJKE

— Ti, koji svuda zaviruješ morao bi znati kako da porastem! — šapnu mališan pokorno sagibajući glavu, a vetar se nasmeja: — Pa, porastao si! — reče. — Nijedan maslačak nije veći od tebe! — Maslačak? — ne verujući uzviknu mama suncokret.

— Gle! — reče dečak. — Otkad drveće hoda? — Otkad Mesečev Cvet raste? — reče neko i nasmeja se, prezrivo. Ali, kada se Vedran okrenu ka mestu odakle je glas dolazio — vide samo jedan žbun, a na žbunu očice,

Nežno ga isprati šuma, a kupinova vreža reče: — Ako ti zatrebamo, zovi! Dečak se samo nasmeja: ko je još biljke zvao u pomoć?

Šta to od njega hoćeš? — Da mi vrati moje lide! — reče Drvoseča, a starac se naglas nasmeja i reče da čovek jedino sam sebi može vratiti lice. — Nisi ga dovoljno dugo tražio! — reče starac. — Idi i naći ćeš ga!

— Ovo sigurno znači da će uskoro zapevati! — okrete se Svetli brat svom malom sinu, ali se Carević naglas nasmeja! — Otkad pevaju ovce i papagaji? Mikiki-Miki-No! reče. Gosti su u čudu trljali oči. I dečakov otac protrlja oči.

— Devojka se gordo nasmeja sigurna da takvog nema i ne može ga ni biti. Ali, mladića ni to ne pokoleba. S rukom na vratu vernog psa, on stade

Zaboravi me i neka ti je srećan put! — Da bi prikrila zbunjenost, pognu Zlatokosa tanani vrat i prezrivo se nasmeja, ali mladića ni to ne odvrati: — Kako da odem? Reč sam dao: smejaće mi se ljudi. — Pa dobro!

— Mladić je stajao uspravniji od jablana, a onda se naglas nasmeja. — Da se nisi od sopstvene želje uplašila? — upita, a Zlatokosa postade belja u licu od breze na koju se naslanjala.

Mladić tiho upita šta još hoće, a devojka nestrpljivo zabaci glavu. — Pa, dobro! — nasmeja se prezrivo. — Moja treća želja je srce tvoga psa! Izvadi i daj mi ga! Nije ono vrednije od svirale i mača.

Otkuda tu, gde su oduvek bile trske, zamak? — Šta je to? — omače se Starcu s usana, a Srebrno devojče se nasmeja i reče: — Naša buduća kuća. Tu ćeš mi biti ženik! Luda mala! Kakav mladoženja?

— Starac jedva pomače usne. — I ona će se vratiti. Na istom mestu čekaće te iduće noći! — Sofronije se šeretski nasmeja, a vetar lutalica donese glas poslednjih zrikavaca.

— htede tigar da stavi princezu sebi na leđa, ali ona ga gurnu od sebe i nasmeja se. — Ali, nigde nam nije lepše — uze Princeza dečakovu ruku i reče: — Vratimo se...

Stanković, Borisav - KOŠTANA

Od kako si, takva si. I rodila si se takva! Stara, mrtva, ledena, plačna... Nikad se ne nasmeja, nikad ne zaradova! (Ka vratima kuda je Kata izašla): Šta se ovde po kući samo vučeš i plačeš? Tamo idi!

Đurić, Vojislav - ANTOLOGIJA NARODNIH JUNAČKIH PESAMA

U to doba pali pred mehanu, a ispade krčmarica Janja. Kad sagleda savezana Marka, Marko na nju očim’ prevaljuje, nasmeja se krčmarica Janja: „Be aferim, junak od junaka! Bože mili, na svemu ti vala kad ja viđeh savezana Marka!

Ne daš blaga, sa mnom se podsmevaš!“ Pa potrže teška buzdovana, te udara Kraljevića Marka, udari ga tri-četiri puta; nasmeja se Kraljeviću Marko: „Oj junače, Arapine crni, il’ se šališ, il’ od zbilje biješ?

Trže Marko buzdovana svoga, pak udari Arapina crna: kako ga je lako udario, iskide mu iz ramena glavu! Nasmeja se Kraljeviću Marko: „Bože mili, na svem tebi vala, kad brž’ ode sa junaka glava! Kan’ da nije na njemu ni bila!

Pade vranac i pritište agu, nasmeja se Senkoviću Ivo: „Što sad misliš, ago od Ribnika? Što sad misliš, čemu li se nadaš?

Ćopić, Branko - Orlovi rano lete

— Pa ovo su mene dva zrna pogodila. Gledaj, evo jedne, evo druge rupe. — He-he, mnogo si mi bistar — nasmeja se Nikoletina. — Sve je to od jedne kugle: ovdje je ušla, a ovdje izišla.

Stefanović Venclović, Gavril - CRNI BIVO U SRCU

Onaj momak moje bezobraztvo ču, nasmeja se, pak ode, a ja moju preslicu bacih od sebe (kojuno sam ubah retko i nosila). Potrčah za tim momkom k moru.

Sremac, Stevan - ZONA ZAMFIROVA

Kote samo obrte glavu pa se krišom nasmeja; valjda i njemu smešno dođe pri pomisli kakav bi smešan izgledao šegrt Pote kad bi zaista virio kroz plot u čorbadžijsku

pa mu daju livenih eksera punu šaku, a on odlazi zadovoljan i cereka se na nove eksere. Tada se i Zona nasmeja onako kroza suze.

Copyright 2024 Igra Recima Politika privatnosti