Desnica, Vladan - Proljeća Ivana Galeba
— Eto, dozvoli da bar tako postoji i moj bog. — Znači, svak ima svoga Bućka — nasmijem se bezazleno. — Svak se zabavlja kako zna i umije.
sad počinje !)... Ali ti si umjetnik, prava pravcata umjetnička priroda... — Hvala vam, oče, za taj eufemizam, — nasmijem se ja. — Vi ste uvijek bili blagi prema mojim sagrešenjima... — Ne, Ivane, nemoj me krivo shvatiti.
Ja se od srca nasmijem. Došao mi je odjednom bezazlen kao dijete. — E, baš ste širok fratar, „liberalan fratar”, imao je pravo pokojni djed.
— To nije baš sasvim tačno — odvratila bi Erna sigurnim glasom. Došlo bi mi najednom da se nasmijem, da rastjeram rukom, da joj zadignem kosu na potiljku, da je poljubim u vrat.