Desnica, Vladan - Proljeća Ivana Galeba
I, na tu pomisao, nastojim da nađem u tom redu stvari neku ravnotežu — onu ravnotežu koja u ljudskom sistemu surogata za apsolutne vrednote
Kakve li krvavo zarađene utjehe prezrenom malom pješaku! General umire. Nastojim da ga žalim. Trudim se da saosjećam s njim. Na koncu, to mi je i dug samrtničke solidarnosti!...
— Ne, Dolores. Nemoj biti preblaga. Ne nastojim da se zavaravam. Takvo bi opravdanje bilo odveć jeftino. Svak bi mogao da se ispričava svojom prirodom, svojom slabošću.
Zato mu ne prilazim s te strane. Nastojim da mu pristupim kao čovjek čovjeku, da razgovaramo o općem. Ali ni to ne ide lako.
Bat žandarskih koraka pred vratima. Gledam ga i nastojim da pročitam na njegovom licu je li se održao. Nemam pojma što je to što su iz njega htjeli da izvuku.
svoj prilici nešto što objektivno i nije od neke osobite važnosti: od koga je dobio da rastura letke ili nešto takvo. Nastojim da pogodim po njegovom izrazu je li izdržao. I najzad zaključujem: jest!
Suočavam se sa samim sobom. Sravnjujem moj život sa životom drugih ljudi i nastojim da se nekako tješim. Ma koliko neosmišljen, ma koliko uzaludan, opet mi se čini da nije bio siromašniji od života