Lazarević, Laza K. - PRIPOVETKE
Poslije joj poturi ruku pod usta. Ona je dohvati objeručke i obli suzama. Osmijeh zaigra na popovu licu. On je dohvati rukom za bradu i izdiže joj lice prema sebi, pa ga gleda: — Služi ovome!
Matavulj, Simo - USKOK JANKO
“ odgovori Stana, pa nasloni glavu na ruku. Dugo je tako stajala i promišljala, pa se nasmija i ustade. Bješe li taj osmijeh namjenjen prošlosti, zlatnim snovima mladosti? Ili je to bio kao prijekor sudbini? Možda i jedno i drugo!
Desnica, Vladan - Proljeća Ivana Galeba
Zapažao sam kako bi se tad na bakinom licu upalio osmijeh tihog likovanja. (A činilo mi se bjelodano da joj dadilja takvim govorenjem podilazi, napipavajući nepogrešivim
Na svom luckastom letu, moj je miš oživljavao tačku na koju bi sjeo, podajući pokret ukočenim predmetima i osmijeh tužnim ljudskim stvarima koje ga od svog postanka nisu poznale.
Mijenjao se izraz lica kako god htio, razvedravao se ili smračavao, usklađivale se njegove crte u osmijeh — svejedno, same oči ostajale su uvijek iste, duboko ozbiljne, bez prelaznih odraza i letimičnih svijetala.
— uskliknuo bih trzajući je za rukav. — Ja te ne poznam! Ja te ne poznam!... Ona bi se osmjehnula, ali je i taj osmijeh ostajao ograničen na sama usta i treptao oko njih, tek blijedo i mutno uočljiv na krajnjoj ivici vidnog polja.
Kad san izgladi našu lažnu krabuljsku nacerenost, kad poravna grimasu bora složenih u osmijeh, kad popusti grč hotimičnosti — kako li tad iz skrovitih dubina ispluta na lice prisna briga čovjekova, njegov rođeni
Naivno sam pomislio da se osmijeh na slikama valjda naslika najposlije. Oči su gledale pravo u nas, kroz nas, kao što gledaju oči čovjeka izvedena iz
Napredovao je hodnikom prema meni, zadrigao, još mamuran, težak na riječ i na osmijeh, slabo pokretljivih, u snu omlohavljelih crta, držeći u rukama zlatni sat i lanac (plod zločina — strugnulo bi mi
Nemir koji stalno prebiva u uglovima usnica i koji bez počinka modelira na licu obasjanosti i zasjenice, osmijeh čas pun zaborava, bez jučerašnjice, čas osjenčan nekim pradavnim, još prije rođenja nataloženim umorom.
Žedno sam izgledao dalje znakove: pazi! ako se taj izraz nadmoćnosti ružno ukoči, ako se osmijeh u uglu usana usledi u crnu boru gorčine — tad će to značiti, tad će to nesumnjivo značiti...
Otud podmukla igra neprepoznavanja među nama: njegova mazna ruka na mojoj kosi, i moj smjerni osmijeh na usnama uz ocjelni odsjev u očima. S posljednjim tračkom nade obraćao sam se prema bakici. Ali ne!
Ni prva zamorenost ni osmijeh skepse ne dolaze da ublaže suhu sprženu žegu našeg bezgraničnog ja. Napram njemu postoji još samo jedna malenkost:
Pogledao me sa začuđenjem i, rekao bih, s mrvicom razočaranja, te odvrnuo glavu uz mali neuvjereni osmijeh.. — E, Ive, Ive! Tužni sretniče, uvijek si ostao isti!... — To mi često kažu, oče.
Ćipiko, Ivo - Pripovetke
A Lazo, uvijek veseo, pogdjekad izostane, pa, dok strepi da ga ne izgubi, dođe u najbolji čas; mladićki mu je osmijeh na ustima, i njena duša toga časa se smiri: gleda ga, i pokoj nastupa. Sve bi radije podnijela no da u putu ostane sama.
Taj osmijeh s njegova mrkoga lica sine u njenim očima, i oči im se sukobiše i sporazumješe, izražavajući čežnju i sreću, i osjetiše
„Hvala!” vele joj, kad bi se siti napili. Pa onda bi im se oči sukobile i prijazan osmijeh javio, kao da se odavno poznaju. I maldane svaki dan neko dođe i pođe, a prvi se vraćaju, i sve tako...
Ćipiko, Ivo - Pauci
drhte joj duge trepavice, i taj pogled iz noći uprt je u nj; časom smiren je i upokojen mladićkom slašću, i rađa se osmijeh na usnama — sjetan zamirući osmijeh! — Kate! — šapne u noć i same usnice kupe se da poljupcem izraze slatki osjećaj.
pogled iz noći uprt je u nj; časom smiren je i upokojen mladićkom slašću, i rađa se osmijeh na usnama — sjetan zamirući osmijeh! — Kate! — šapne u noć i same usnice kupe se da poljupcem izraze slatki osjećaj.