Ćopić, Branko - Bašta sljezove boje
— Sve do izgoniva okupatora iz naše napaćene zemlje — ponavlja kuvar Perajica odlomak nekog članka, zakletve, šta li je, a sve se obzire na znane bregove i čini mu se da to njega izgone iz njegove
U nas, kod kuće, ima jedan taki lončić, donio ćić Vuk iz Krupe. — Mani, sinko, lončiće — odmahuje Perajica, a sve mu se nešto priplakalo, ni sam ne zna zbog čega: zbog ćića Vuka, Grmeča ili onoga prokletog plavog kumićevog
Na prvom konaku Perajica se vrti na svom ležaju, puše i najzad sjedne i pripaljuje cigaretu. Odnekle iz tame javlja se poznat grgutav glasić: —
Odnekle iz tame javlja se poznat grgutav glasić: — A i ti budan, kume Perajica? — Ma zar ti ne spavaš, dijete? — čudi se pušač.
— Kakvi naši? Banda! Dabogda svi izginuli, izdaj nici jedni! — Ma kako možeš tako govoriti? — začudi se Perajica i sav se zgrči u licu. — Nije to lijepo čuti ni u šali. — A lijepo je uteći i svoje drugove ostaviti, a?
Dugo je ćutao, pečalan i splašen, pa će ti se istom oglasiti, potiho, da drugi ne bi čuli: — Kume Perajica, hoće li se naši probiti? — Hoće, dušo, znam ja Gojkića.
— Hoće, dušo, znam ja Gojkića. Na prvom zastanku, momčuljak opet podiže oči na garavog zaštitnika. — Kume Perajica, jesu li oni baš ozbiljno, ovaj, to ...izdajnici? Izdali, kaže, zemlju, borbu, a?
— Kume Perajica, jesu li oni baš ozbiljno, ovaj, to ...izdajnici? Izdali, kaže, zemlju, borbu, a? Perajica se, valjano i temeljito, useknu u nekakav siv peškirić, obori pogled zemlji i poče da nabada riječima kao da nešto vrača