Glišić, Milovan - PRIPOVETKE
Prozvali su ga Simica, što je bio malen i hitar kao petlić; Šuškalo su ga prozvali što je šuškao kad govori. Njegove taljige i mršavo, mrko
su to bila jedina kola u kojima se vožahu putnici iz Meonice i iz nekoliko još sela, kad putuju u Valjevo i natrag. Simica je bio veoma naivan, ali je ipak uviđao šta vredi njegovo kljuse i taljige u njegovoj okolini, pa nije ni mario što mu se
Obojicu su svi u onoj okolini voleli i hvalili se s njima. Sad su njih dva putnici Simičini. Simica veseo, bože, veseo što vozi tako valjane lude, izmahne nekakim patrljkom, za koji je privezao malo uzice te načinio
— Ništa, ništa, ne bojte se! — kuraži ih Simica, i skočiv hitro na zemlju, stade zavirivati da mu nije što spalo s kočija. — Stani da siđemo — biće sigurnije.
— Stani da siđemo — biće sigurnije. A i tako ne može ti konj izvući uz to brdo. Simica ustavi kočije, te Sava i Nikola siđoše, pa ode napred šibajući svaki čas svog mrkova, koji je jedva vukao i prazne
— Ajde de, Savo, videću — kako ćeš mu doskočiti — reče Nikola smešeći se. Utom iziđoše već na vrh brda, gde ih Simica čekaše s kočijama. Opomenuše Simicu da dobro otvori oči niza stranu, pa posedaše.
Sava i Nikola uzeše svoje zavežljaje pa odoše naviše u selo. Simica ispreže mrkova, turi mu jednu rukovet sena, pa uđe u mehanu da popije ona dva groša što su mu učitelj i pisar na rakiju
Mora da su nešto važno govorili, kad se ućutaše za časak — dok vide ko je. No kad videše da je Simica — svoj čovek — nastaviše opet divaniti, ali prilično ozbiljno.
No kad videše da je Simica — svoj čovek — nastaviše opet divaniti, ali prilično ozbiljno. Simica im nazva boga, reče popu: »Blagoslovi, oče«, pa sede kraj njih i poče puniti lulu, a međutim je i mehandžija, po
nije baš ni lako! — Pa nećeš ti sam, ne boj se! — kuraži ga pop Stevan. — Eto ti i Simice. Vas dva moći ćete zar? Simica ionako kopa kašto rake, nije mu prvina. 'Oćeš, Simo, a?
Simica ionako kopa kašto rake, nije mu prvina. 'Oćeš, Simo, a? — Ta moglo bi se, oče Stevo, nego znaš — poče i Simica da izvija — nekako, što veli Marjan... — 'Oće, 'oće Simica — znam ja! — navali Jovan.
— Ta moglo bi se, oče Stevo, nego znaš — poče i Simica da izvija — nekako, što veli Marjan... — 'Oće, 'oće Simica — znam ja! — navali Jovan. — A sutra mu ne gine napojnica — svi ćemo dati... — 'Oćemo, 'oćemo!