Crnjanski, Miloš - Seobe 2
Pri poslednjoj molitvi, i svakoj molitvi, međutim, čovek se izdiže iz sjena prošlosti i prolaznosti, pa prelazi u nadnaravno gledanje večnosti. Ko god se milo moli imaće osećaj Božije prisutnosti.
Danojlić, Milovan - NAIVNA PESMA
Tišina u šumi, kad bezglasno treperi lišće, sjena se nemirno miče u prašini kao da hoće da se otkine i otputuje (Starac s Torbakom) Ono što se zbiva u vlažne i
Iz lepetave orahove krošnje prosu se šapat i naleže zelenkasta sjena, daleki predznak sutona i večernjeg pokoja. (Sveti Rade Lopovski) Davna uzbuđenja, koja ispunjavaju duh vanvremenim
Ćopić, Branko - Čarobna šuma
Večeri svake on tako hodi i nebom kolo zvjezdano vodi. Baki se smješka lukavo lice, pa na put krenu tiho ko sjena, unuka prati nazorice oblakom sivim obavijena: kuda li skita i šta li radi, kakva li čuda na nebu gradi.
“ Ide Rade kao sjena, vidi: vatra ugašena, al mačkove sjaje oči. „Šta je ovo?“ gazda kroči, al u grlu
Knežević, Milivoje V. - ANTOLOGIJA NARODNIH UMOTVORINA
— Što je pravo i bogu je drago. — Što nije pravo nije ni pošteno. — Od kriva drva na stranu je sjena. — Prav dijel, dug mir. — I đavo zna šta je pravo, ali neće da čini. — I đavo kad pravo ima, valja mu razlog dati.
Desnica, Vladan - Proljeća Ivana Galeba
Dugački hodnik bio je razmeđe dvaju carstava: tu su se ukrštavali svjetlost i sjena. Na svim vratima bila su debela mliječna stakla; ona na desnoj, sunčanoj strani sjala su u žaru, oživljena žutilom
Činilo mi se da zapažam kako bi mu se najprije, prije nego sama misao, porodila neka nejasna slutnja te misli: kao sjena dlana da je prešla preko obasjane plohe.
čistokrvni građanin ne nosi u srcu ništa, ama baš ništa: osjećaj nefiksiran za kakav fizički predmet postaje puka sjena, i čovjek ubrzo počinje da sumnja u re- alnu opstojanost svog ocjećaja, ako je dokazuju materijalni predmet koji ga u
Tad se po prvi put javila ona namisao. Najprije tek kao sjena same namisli, kao mogućnost same namisli. Kao neka zabava fantazije.
kruna čitave inscenacije, sa svim mogućim nijansama zelenila u raskošnoj krošnji i s prebogatom igrom svjetlosti i sjena.
sjene koje je naslikao umjetnikov kist bila su jača od realne svjetlosti i realne sjene, i, u sukobu tih svjetlosti i sjena, dobivao se nesumnjiv utisak da je sunce ono koje udara pogrešne sjene.
moju bolničarku, pričinja mi se da mi je sva želja u tome da iziđem na sami jedan dan, da još samo jedanput, lagan kao sjena, obiđem ta mjesta. No, znam, to je onaj pretvorni bolesnički minimalizam!
Ipak, time nije bila skinuta s mene svaka sjena odgovornosti; prosto zato što je stvar bila potpuno „u mome stilu”. A takva stilska podudarnost, za nuždu, zna da
Gotovo osoba iz porodice. Kao neka obazriva bakica ili obudovjela tetka što živi s nama, tiha, diskretna kao sjena, a ima smisla za muziku i nježan dodir ruke, pa se najradije bavi djecom. Mila, elegična, staromodna bolest.
i gledali nebo još puno blještavila poslije sunčeva zalaska, slutnja velikog mraka prešla bi joj licem, vidljiva kao sjena. Ustala bi, unišla bi u kuću i sjela za klavir.
Mutno, onako kao što se u zimljivu zoru javlja sjena pomisli da bi trebalo bolje navući na se jorgan: osjećanje tog „trebalo bi” u nama je dosta jako, i biva sve oštrije,
Učinilo mi se da mu je licem preletjela sjena grča. No to je možda bio samo odraz mog lica koji je pao na nj. LXIV Jest, svijet je prepun uspomena, svijet je
Miljković, Branko - PESME
Što god da činiš zlo činiš jer blato Iz tog podzemlja slavno je sve više. RAVIJOJLA ...tužna vila nije sjena puka Tin Tvoje je srce uzrok dana i noći Vreme slično suncu dubokom i prazni Zabranjeni slavuji slavni al bez
Ćipiko, Ivo - Pauci
svjetlost u blijedoj vedrini treperi, cijedi se vazduhom kao mlijeko, a iz tajanstvenih, raspruženih, nepomičnih sjena još mrak vreba...
Sunce naginje ka zapadu i planini, uzmiče u dolima, dragama i ispod greda, ispred modričastih sjena koje neosjetljivo dižu se sve više i više.
I on uživa i sve jače ozvanja se u njemu svaki prirodni osjećaj, dok najednom iznebuha ne osjeti kao da ga iz onih mrkih sjena nešto opominje — i iz dna duše pojavljala se bolna slutnja, zahvatajući ga malo pomalo.
Ćopić, Branko - Orlovi rano lete
Zatreperi lišće i od zašaptana vjetra i uznemirenih sjena — hop! — odjednom se stvori Lunja. Još joj na očnim kapcima igra uzdrhtao list, šulja joj se kroz kosu vjetar, a u oku
Još joj na očnim kapcima igra uzdrhtao list, šulja joj se kroz kosu vjetar, a u oku joj se krije vlažna šumska sjena. — Lunjo, kćerko šume, kako si to tako iznenada iznikla ?!