Ćopić, Branko - Doživljaji mačka Toše
— Au-vau, prekidajte smijeh, pogiboh od ove tuče — zapomaga on trčeći oko stabla. Čuvši ovaj tutanj od prezrelih krušaka, jedan stari miš pomoli
Prorok se izgubi u onoj rupi, a ja krenuh do Šarova. Siroti pas, dobro izbubetan, samo je cvilio: — Eto, nekom smijeh iziđe, kažu, na nos, a meni se, kako vidiš, prosu po leđima.
Trebješanin, Žarko - PREDSTAVA O DETETU U SRPSKOJ KULTURI
U toj šali kad mu rekne: ’umrijeće ti otac’, djetetu i nije toliko žao, već nastavlja smijeh, ali kad mu rekne: ’umrijeće ti mati’, ono se na mah zaplače.“ (U srezu boljevačkom takođe postoji slično verovanje.
Matavulj, Simo - USKOK
Zahori se smijeh. — A koju ćeš uzeti? A-nu, kaži tome lijepom striku! — doda baba. — Uzeću Milu Đulovu! — Čuješ grdova! — reče đed.
Tolika lica, spremna na smijeh, izraziše veliko čuđenje. Nastadoše uzvici: „Gledaj ga, molim te! ne bi li rekao da je stotinu puta igrao oro!?
Ako ćeš da se smije od sada do zore, sve ovako... A-nu, ljubavi ti, Stijepo, udri u smijeh. Ćoro, kao ono prije, previ se, stade udarati dlanom o koljeno i vrtjeti glavom, da odoli silnome smijehu, što izazva
Dokle se smijeh orio, Krcun šaptaše Janku: — Jest bestija, ali je svakome mio, jer je djetinje duše! Petrovići, osobito gospodin Savo,
— I što moja dva prsta ostadoše — doda Ćoro, uz svoj obični goropadni smijeh. — A ne rekoh li ja da nijesu isto što i Turci! — reče stari Mrgud.
— Neka te, đavole đetinji! — viknu stari Mrgud! — Zar na Božić s novijem bratom da se siječete!? Svi prsnuše u smijeh. — A ono nađi koji dvije palice, pa da se njima ogledaju megdandžije! — doda Krcun.
Viđi ti, molim te, đavolje rabote! Đavolja je i ta lacmanska rabota, kao i svaka“... Najposlije zahori se smijeh i učestaše uzvici: „A, udri, Labude, pogani! Udri, mrcinjašu! Udri! Udri! Urte! Haj sokole! Haj žabo!“...
“ Svi udariše u smijeh. Vladika pođe naviše, lak i veseo, i reče: — Moj đakon sve šalom začinja, ali o svemu promisli!
bog zlo zaboravio. A, da oprosti sveti vladika, besposlen pop i popadiju bište!“ Na to se zaori smijeh. Milun obrisa prašinu. Janko ga otpusti, pa uzev njeke opatove rukopise, sjede.
Kad ono nedonošče onako trči, a da kakvo bi bilo poslije!?“... Svi udariše u smijeh. — A za oko pričaj! — rekoše. — Na putu u Primorje nađe Ćeklić zrno grožđa. Bješe krupno, čvrsto, plavo.
(bože oprosti!) Dabogda ti, bože i to drugo ispalo, i ja ga našao!“ Pošto presta smijeh, Ćeklić se osveti Cuci: — A da kako su se ono dijelila dva brata u vašem plemenu?
“ Svi brastvenici, osim Janka, udariše u grohotan smijeh. Stari Mrgud viknu: — Viđi đavola cuckog, prijeti megdanom!
Milićević, Vuk - Bespuće
vatrena đačka svađa i utiša se; zvekne koja sablja i zazvekću mamuze; od vremena na vrijeme, čuje se s kase ženski smijeh, bezbojan i vječno jednak.
I kroz kuću kao da odjeknu bratov zvonki glas, kao da se razliježe njegov veseli smijeh, kao da zazveketa njegova sablja koju je on pasao sa tako mnogo uživanja, kao da se pomoli njegovo vedro, nasmijano lice
I ponovo zvonila soba od njegova glasa, ponovo se razlijegao njegov veseo i zvučan smijeh kroz čitavu kuću, sa toplom i djetinjskom dobrodušnošću. Tada su se posljednji put vidjeli.
nego da žali, nimalo tužna, osim nekoliko baba koje misleći na svoju smrt oplakuju tuđu; kadgod se oteo po koji smijeh i brzo se utišao; a sve, i zvonjavinu zvona i graju sprovoda i pojanje oca Gerasima sa svađalačkim glasom, nadmašivalo
Samo kadikad zaigra nešto rastrgano u njemu, nešto se bolno potrese; začuje jedan suhi, pjeskoviti smijeh koji dolazi iz daleka i koji zveči razbijeno i čudno. A dani prolaze.
On je gore bio postao sasvim drugi čovjek, ne naličeći ni najmanje na onoga trbuška, sa licem za šalu i za smijeh, sa debelom cigarom u zubima koja mu se vazda gasi, sa izgledom čovjeka koji ne zna da se naljuti.
Ćopić, Branko - Bašta sljezove boje
— Inji-nji-nji, ihi-hi ... Prigušeno rzanje ubrzo preraste u glasan, grohotan smijeh. Samardžija Petrak lupao se po bedrima i veselo rgetao: — Aha-ha-ha, ubrani me, veli, brate Rade, od džandarske ruke,
Džakan je pokazivao takvo iskreno ogorčenje da Miloš više ne izdrža, nego udari u smijeh, postavi se postrance prema intendantu i upita, tobož ozbiljno: — Ma kakav lisac? Evo, imam li ja rep?
Panić-Surep, Milorad - SRPSKE NARODNE PRIPOVETKE ANTOLOGIJA
Onda se žena stane moliti spram sablje bogu. Baš-Čelik kad to vidi, udari u smijeh pa reče: — O, luda ženo! nije moje junaštvo u sablji, nego je u mojoj strijeli.
Tešić, Milosav - U TESNOM SKLOPU
Veje perje - zujac u refrenu. Zaleluja kućne duše miris. MALA SOBA, BUNCALICA Bunca zdjela podbjelom. Grcav smijeh kuvara. Isparava vonjavo težak vonj iz odjeće. Gluvo doba, gluvnica: guja preko duvara i dva para volova.
Ćopić, Branko - Čarobna šuma
“ Mjesec nad rijekom sijati poče, kad gledaj vuka nadut ko mijeh, ledenu vodu marljivo loče. Udari Mjesec u gromki smijeh. „Pogledaj vuka šta luda radi, hoće iz vode mjesec da vadi, ja se ogledah u modar vir, a Vujo misli: Ono je sir!
Dati je tebi, bio bi grijeh . . .“ Probudi Ćosu rođeni smijeh. Ustao Ćosa i trlja oči u čudu gleda bogatstvo bajno, kud okom krene ili nogom kroči: žito i voće i cvijeće sjajno.
Petrović, Petar Njegoš - GORSKI VIJENAC
KNEZ JANKO Čudna popa, jadi ga ne bili, u svijet ga ovakvoga nema! SVE U SMIJEH I U GRAJU. SERDAR VUKOTA Danu pričaj koji što ste došli, da idemo, da ne zamrčemo.
Matavulj, Simo - USKOK JANKO
“ Svaku od tijeh riječi, Mišan je razdvojio jednu od druge zijehanjem, te smijeh spopade onu dvojicu da se grohot razlijegao po planini. A bijaše lijepo, golobrado momče taj Mišan!
A moji brastvenici, bjesmo baš na mome gumnu, četrdeset grla, svi u smijeh i potvrdiše to. Na tome i prekidosmo.“ „He, Bog zna kako će to svršiti!“ reče vidar i nagnu se da ustane.
Djeca se zadirkivahu šaljivim riječima, te na svaku krupniju udari u smijeh. Medik je vješto dražio ih. Mali Milun sjedeći na babinu krilu, smijao se i on, premda razumjevao nije njihove šale.
“ „A, obilati, obilati!“ primjeti medik. „Kako obilati?“ „Obilati trbusi, ja!“ Svi u smijeh. „Neka ti, Crmničanine,... vi dramo... i! Krivo ti se što nijesmo cicije kao vi, cicije i od svojijeh usta.
“ Svi u smijeh udariše. „A za oko pričaj!“ „Našao Ćeklić na putu zrno grožđa. Ne zna šta je. Nikad vidio. Okusi, te videći da je
Serdar i ženske ne mogoše se savladati no udariše u grohotan smijeh, tako da ona dvojica, kojima nekako ne bješe do smijeha, obrnuše se k njima.
Knežević, Milivoje V. - ANTOLOGIJA NARODNIH UMOTVORINA
Oni idu po varoši čitav onaj dan skačući, grleći babu i ljubeći nju i dijete, i tako zbijajući smijeh; za njima pristane sila djece, koja viču: „Bu, đede! Bu, baba!
(Drugi veseljak odmah ovoga upita): — Iz kojega si sela ti? — Ja iz donjega, a ti iz najdonjega (svi u smijeh), a što me pitaš?
— Jesam, a što me pitaš? — Hoćah te pitat’ je li vam još živ knez što ga je moj djed posjekao na megdanu? (Svi u smijeh). (Reći će mu sve društvo): — Danu pripovijedaj, crkve ti, što je bilo!
Matavulj, Simo - BAKONJA FRA BRNE
— Ima, križa mi, gotovo pun bardak! — reći će njeki Zubatac, nadnijevši se. Svi prsnuše u smijeh. Osinjača istrže mužu sud iz ruke, preruči kominjak, pa ode k bačvi. Svi povukoše dušu u se, te se čulo kako mlaz šiče.
Đakone i đake poduši smijeh. Kuvar se snebi, pa zapita dječka: — Koji si ti? Koga tražiš? — Ja sam sinovac vra-Brnin. — A! Tako! Živ bija...
— Ajdmo — reče Kušmelj, uzevši kuburu s oružnice, pa istura Kenja pred sobom. Bakonju spopade takav smijeh da se izvrati nauznak.
? — veli Srdar. — Odakle si ti? — Ja! Je li? — reče kao iz badnja Bukovičanin, gledajući blesasto. Svi prsnuše u smijeh. Bukovičanin se useknu sa dva prsta, pa opet pripita: — Ja? Je li ja? — Ma ti, oklen si? Šta si došâ ovdi?
Zovu te dijaci! Grgo se primače k ognjištu razbarušene kose i raspas. Đake spopade smijeh. — Dajte mu odma da nazdravi! — zapovijedi Lis. Bukar izreče nješto smeteno, pa nagnu buračom.
“ I što su rekli to izvršili, kâ što jeto vidite... — Ti se šališ, kad nije do šale!... Dundak udari u smijeh i povrnu: — A šta ću drugo, kad oćete da benetate?
— veli Dundak. — On bi sad počeja: „Je li ja? Je li?“ — doda Beljan. Mlađi udariše u smijeh, sjećajući se zavrzana. — A ko bješe taj... kako ga zovete... Bukar? — pita harambaša.
Za njekoliko trenutaka Srdar stojaše nepomičan, sa zakovrnutijem očima, pa odjednom udari u takav grohotan smijeh, da se odjek morao razlijegati čak do mađupnice. — Ha-ha-ha parce mero... coenato parum...
Srdar naglo otvori prozor i odgurnu trsku, grdeći, pa udari u smijeh. Ni Tetka se ne može uzdržati od smijeha. Brne videći da se prozor otvara, brzo leže i pokri glavu rakancem.
Bakonju poduši smijeh i obrnu glavu. — Jev, ovo je fra-Brne kome ćeš se ispovidati — pokaza mu Tetka, pa izađe s Bakonjom.
Ovaj mu pođe u susret takijem načinom, kao da će ga ščepati za gušu, a kad Bakonja ustuknu, Srdar udari u grohotan smijeh i zagrli ga govoreći: — Ej, ludo dite, zar da se fra-Jakov za take stvari ljuti!
Mačak, gledajući preda se, dodade sasvijem zbiljski: — Uzmi, brate Ive, skrušeno tu malu pedipsu! Bujasa spopade smijeh i uhvati Bakonju za ruku.
Desnica, Vladan - Proljeća Ivana Galeba
tako spremno odgovara misli, da se u nama rađaju, naizmjenično i neprekinutim slijedom, odrazi radosti i tuge, kao smijeh na slijepčevu licu.
(Njihova imena znao sam s mramorne ploče na porodičnoj grobnici. Pobuđivala mi je smijeh pomisao na te stričeve u kratkim hlačicama ili čak u povojima: prema mom zamišljanju, pojam strica morao je kao
— Ima... jednoga Bućka! Bistar djetinji smijeh kao srebrno zvonce. Na babinim sjetnim očima odbljesnuo se zlatasti odraz osmjeha s njenih usta.
Sprijateljilo nas je odmah i njegovo smiješno lice. — Hm! Bućko! I opet sam prasnuo u smijeh. Otada, Bućko je postojao. Jedna jedina babina riječ imala je moć da ga odjednom i iz ničega stvori.
I divio sam se samo što i drugi to čudo ne vide. XXIV Pročitao sam ovo što sam dosad napisao, i prasnuo u smijeh. Što li sam se dao u filozofiranje! To mi je slabost od djetinjstva.
Matina ozbiljnost nije isključivala smisao za šalu i nepomućen smijeh, niti je ma koliko narušavala prirodnost njegovih reakcija.
” XLIV Akad je opet naišao Mato pa kad sam mu ispričao tu zgodu, prasnuo je u smijeh. — Ne mogu da shvatim na što je ciljao svojom aluzijom. — Hajde, bolan, ne pravi se naivniji nego što si!
Đurić, Vojislav - ANTOLOGIJA NARODNIH PRIPOVEDAKA
Onda se žena stane moliti spram sablje bogu. BašČelik, kad to vidi, udari u smijeh pa reče: — O luda ženo, nije moje junaštvo u sablji, nego u mojoj strijeli.
Ćipiko, Ivo - Pripovetke
Sluša zadijevanje i smijeh: sami kihot života i strasti! — Ala večeras slijepe mladosti! — javi se obijestan glas. — A mi se patimo...
Ćipiko, Ivo - Pauci
se o sto; blijedo, nabuhnulo lice produžilo se i uozbiljilo, kao kad neko preteže u jedan mah neopravdani, razuzdani smijeh.
— Mašo! — javi se i ponudi je da sjedne. Žena ga pogleda i već joj se smijeh pojavi u uglovima usana; još joj je smiješan u crvenoj kapi.
Stisnu još rukama sliku i beznadno je spusti u kovčeg... .. ... U sobi je tišina, a sa ulice čuje se veseli smijeh čeljadi, hodanje i dozivanje. Dolje ispod njegova prozora igraju se dječurlija „na buče”, i jagme se oko raštrkanih puceta.
Baš je prikladan! Kako mu se samo nos pribio! A znate — neće ga žena!... Svi prsnuše u obijestan smijeh. Niko se smrče i ne odgovori. — Nemojmo sviriti! — opomenu navdar. — Ljudi, napijte se, pa motiku u šake! —Ostavite!
Po ulici prostirahu se otegnute sjenke. Mladić izbije na otvorito i zastade. Selom zaliježe se pjesma, smijeh i veselje. Umoreni životi, istrgani svakidanjim radom, nijesu tražili počinka, već se podadoše mladadačkoj obijesti.
Bože moj, da mi je samo znat' ko će po njemu mlatit'. Bidni naši trudi! — zaključi i stade ga opet smijeh. Uto i župnik iziđe iz crkve.
— zaključi i stade ga opet smijeh. Uto i župnik iziđe iz crkve. Kad ga Cirilo ugleda, zamrije mu na ustima smijeh, pokunji se, uljudno pozdravi i ode s Jurom. Don Frane uputi se s Ivom.
Oko pete ure iziđe pred dućan. Po putovima, uz svu žegu, čuo se smijeh i hihot mlađarije. Djeca se igrahu na buče i na plohe. On se zakloni iza kuće u hlad.
Živo se prepiraše s družinom, govoreći o njem, a zatim bi prsnuo u obijestan smijeh. Majstor, zabezeknut, jednako ih gledaše, pa napokon, uvidjevši da je to ipak dobar svijet, udobrovolji se i smijaše s
Mislio je na smijeh i veselje zdravih djevojaka, u čijem je društvu bio uvijek veseo i razdragan. Uživao je u njihovu veselju, a ljuto bi ga
I ovi se pridružiše, pa između njih započe razgovor i katkada podušen smijeh. Najposlije dođe na pretres dioba općinskih goleti.
— Onako te bog pomoga! U dvorani nastade malo uzbuđenje, a poslije i pridušen smijeh... Kroz to vrijeme načelnik gledaše mirno uokolo, pa onda se nagnu tajniku i nešto mu šapnu.
Šantić, Aleksa - PESME
U ove čase vi ste ruža bili, Ja leptir bio što na cvijet pada; Ah, vaše kose, oči, smijeh mili, I vaše tijelo i ljepota mlada Opiše mene... Mi bjesmo u raju, Jabuke slatke berući sa grana...
U zasjedi cure čekale su momke: Nanula se klepet čuo po sokaku, Padale su grude po svakom junaku, Uz drhtavi smijeh i radosti gromke.
I veče sve bliže Stiže I raste. Po gradu gomila bludi, Vreva i huka: Upored ide sreća i muka, Suza i smijeh; Čednost i grijeh Jedno uz drugo stoje, I sve se komeša čudno I vrvi.
Ćopić, Branko - Orlovi rano lete
— Ne, bio sam u obližnjem ljeskaru — odvrati Stric tako ozbiljno da čitav razred, i pored svega straha, prasnu u smijeh. Učitelj švićnu po vazduhu donesenom šibom da joj isproba vitkost, ali ona istog trenutka puče preko sredine.
— A zajedno s tobom sam čitav čitavcati magarac! — doskoči mu Stric i oba udariše u tako grohotan smijeh, da čak i Sivac diže glavu i prijekorno ih pogleda kao da veli: — Budale il se smiju il po glavi češu!
— upita Jovanče. — Za kim si došla? — Za Stricem. On se nikad ne obzire, samo pruža korake. Čitava družina prasnu u smijeh i sabi se u čvrst krug oko pocrvenjelog Strica, koji je samo zbunjeno zvjerao oko sebe kao da je pao s kruške.
—raspalio lijevo-desno po đačkim rukama, po leđima a negdje, bogme, i po glavi. Smijeh prestade kao da ga zasu pljusak. — Pravite nered i još se smijete, je li!
U-uh, što boli... Jao, jao, evo ga mili niz leđa! Jovanče mu brže-bolje posvijetli iza vrata, pa i nehotice prasnu u smijeh. Pećina odjeknu kao da neko lupi daskom o dasku. — Što se sad smiješ?
Svi prasnuše u smijeh. Stric ljutito zabaci šešir i osvetoljubivo zavreča: — Ih, što sam se juče kod Marice najeo jabuka!