Milićević, Vuk - Bespuće
i ustave oko mlinova; kad najuri na slapove, pršti, pjeni se, skače, teče lagano opijena, spušta se ponovo, udara o stijenje, zašumi, nalijeće i baca se dolje naglavce, zajedno s njegovom misli koja ju prati i koju voda u sebi zanosi i utapa.
šume i buči razbijajući se o gole, oštre, tvrde krševe i teče brzo, srdito i nemoćno, zbijena i stiješnjena, dok stijenje para i reže svojim oštrim rtovima njezinu glatku staklenu put.
Radičević, Branko - PESME
pustiše, Pa uzeše na to oko bistro, Kog smisliše, onog pokosiše, Za čas tinji Turke zamrsiše, Slomiše ih niz tvrdo stijenje Jednom vatrom, brate, kâ nikoga.
Ćopić, Branko - Čarobna šuma
brina, vije se staza niz kamen krti, ispod nje klepet divovskog mlina, kašikar točak hitro se vrti: kapljice praše o stijenje golo, omajom igra vilinsko kolo.
Ćipiko, Ivo - Pripovetke
najžešćemu krijesu, da vode potraže; uokolo sve gori, vonj prosušene smole iz borova jako odjelito se osjeća, a žalo i stijenje peku, iz njih vrućina udara i zaslepljuje oči, žeže, a ona im pruža vrč hladne vode da žeđu zagase.
Ubrzo, more i zemlja izjednačiše se u olovastoj sivoj boji, jednakoj kao što je stijenje prekomorskih goleti. Marka još nema, a nevjera očiglece prijeti; naslućeni hladni zapadnjak najednom jako duhne, more