Leskovac, Mladen - STARIJA SRPSKA POEZIJA
da se kupa i tu cv'jeće birka: O, ja ću ju umiliti s okladom u pjelu, — Zla ne može duša vitat v onom krasnom tjelu! Svirjel moju čuće ona. Ti znaš ove c'jenu, I kol'ko sam jagnjad im'o ja na silu njenu.
čuti sa tužnimi zvuci, Drugda opet k'o da mi je djevojka na ruci; I da budu neizvjesni glasi mi i r'ječi, Kad daleko svirjel bude, hoću da joj ječi; Neću da zna urečene ni čase ni dane, — Ovako se misli love, vode nas nezvane.
Tople čase, kad s' odmara, umiva i kupa, Sa stadama svud planduje utomljena župa, Ja ću svirjel ugoditi na podmukle glase, Da se jasno do nje čuje, a otkud, ne zna se; Pjevaću joj drugu pjesnu kad sjedne na
kad nadvija grane, Drugu kad ju nagu uzrim s te il' s one strane; I kad pliva, i kad rone, i kad rezno priska, Ja ću svirjel ugoditi sterni moga piska.
daj danas, te daj sutra, — serce mi se nada, Neće proći ni pet dana da se mnom oblada; Da pitoma tako bude, da ju svirjel mami, I kol'ko god jogunastoj uzbude se čami.
Svaki bi rad da se poje žar njegove grudi, Ovome su javor-gusle, tom svirjel po ćudi. Jedan ište da se pjesna s nravom ljube slaže, Drugi — da mu ja pogodim šta joj serce kaže.