Petrović, Petar Njegoš - GORSKI VIJENAC
SVE UMUČA, NIKO NIŠTA. KOLO Tri serdara i dva vojevode sa njihovo trista sokolovah, soko Bajo su tridest zmajevah mrijet neće dok svijeta traje.
Petrović, Petar Njegoš - LUČA MIKROKOZMA
Dva višnjega vjerni vojevode pripravljaju hitro legione, žedno hite krvavome boju, raspaljeni gadnim hulenijem mračne duše neba odmetnika.
„O potčini meni vojevode, kojeno je slavoljubje sl'jepo i plamena slava brana digla s soglasijem mojim vojevati na svojega svemogućeg
Đurić, Vojislav - ANTOLOGIJA NARODNIH JUNAČKIH PESAMA
što su Dojčin, Prijezda, Kajica, Oblačić Rade, Zmaj-despot izlivala se kroz reči Margite devojke: Braćo moja, srpske vojevode, kako biste, kako preminuste, a kako li roblje ostaviste? Roblje vaše sve tursko podnožje.
ubavu na polju Kosovu, kod bijele Samodreže crkve: jedno tabor Vukašina kralja, drugo tabor despota Uglješe, treće tabor vojevode Gojka, a četvrto carević-Uroša.
No ti s̓ molim, dragi gospodaru, pokloni mi dvije vojevode: Bijelića i Zlatokosića, te ih pusti sa dna iz tavnice“. Al̓ mu veli Smederevac Đurđe: „Slugo moja, Oblačiću
Smederevac Đurđe: „Slugo moja, Oblačiću Rade, idi, slugo, na gornja vješala, otišlo je trideset katana, odveli su dvije vojevode, hoće ti ih danas objesiti; no se moli gospođi Jerini — neće l̓ ti ih ona pokloniti“.
Oblačiću Rade, on okrenu debela đogina, ode brzo na gornja vješala, te priviknu na katane mlade: „Ne vješajte dvije vojevode, mene ih je Đurđe poklonio!“ To katane jedva dočekaše, pustiše mu dvije vojevode.
“ To katane jedva dočekaše, pustiše mu dvije vojevode. Al̓ eto ti Jerine proklete, s njome ide dvanaest dvorkinja, te joj nose skute i rukave.
“ A pripade Oblak Radosave moliti se gospođi Jerini: „O gospođo, Đurđeva Jerino, pokloni mi dvije vojevode, ta nemoj ih mlade pogubiti!“ Al̓ govori gospođa Jerina: „Nos̓ te đavo, Oblačiću Rade!
potrže trostruku kamdžiju, te udari Đurđevu Jerinu: koliko je lako udario, sa crnom je zemljom sastavio; pa on uze dvije vojevode, odvede ih dvoru bijelome, ugosti ih u bijelu dvoru, pa ih zdravo doma otpustio, i bješe ih Rade naučio da ne drže
A na Nišu, gradu bijelome, onđe bješe vojvoda Staniša. Na Timoku, zlatnome potoku, tu bijahu dvije vojevode: jedno Bjelić, drugo Zltnokosić. Na Vidinu, gradu bijelome, onđe bješe starac Vladislave.
Na Prilipu, gradu bijelome, onđe bješe Kraljeviću Marko. Pa ču l’, sele, Margita đevojko! Sve to bjehu naše vojevode, sve su bili, pa su preminuli: koji, sele, oni počinuše, a koji li oni izginuše; danas toga nema ni jednoga, sam
Rajko pade, Margita dopade, pišti ljuto, kako zmija luta: „Braćo moja, srpske vojevode, kako biste, kako preminuste, a kako li roblje ostaviste! Roblje vaše sve tursko podnožje, namastiri turska poruganja!