Ranković, Svetolik P. - GORSKI CAR
Kao van sebe pade u jedan ugao i stade da diše jako i ubrzano, kao da će sad izdahnuti. Domaćica Vujova, videvši ga ovakova, ne iznenadi se, jer je, za duga veka, dosta ovakvih prizora gledala.
On je živeo ponajviše u varoši, gde je senzalio kod žitarskih i šljivarskih trgovaca. Druga dvojica behu mladići iz Vujova sela, tek ako su navršili dvadesetu. Kad večeraše i zapališe duvan, Vujo stade da im izlaže svoj »ratni plan«.
— ubrza Jovo s odgovorom, videvši pruženu pušku. Za njim iđaše Pantovac i još jedan čovek, u kome posle Đurica poznade Vujova sinovca, mladića. — Šta je ? — zapita Đurica ustajući. — Brže, pobro, dušu li mu...
— Otkud ti ovde? — začudi se Đurica, poznavši Vujova sinovca. — Vujo te zove da ideš pravo njemu. Radi se o tvojoj glavi. Mato će da te ubije, to je izvesno.
A ja i Jovo i moja majka sve to potvrđujemo, kao da smo se dogovarali... A ona matora, Vujova, ono je đavo!... Boji se, ako što oda, da ja ne kažem za pare, pa da joj sve oduzmu... ćuti kao sinja stena! ...