Radičević, Branko - PESME
„Oj stazice, kad ćeš vitka Da se doma meni vineš, Oj sunašce moga žitka, Kad ćeš opet da mi sineš!“ Tako putnik tuži, poje, Pa goricom dalje iti, Al' kraj puta dvori stoje, dvori jedni
Brate dragi, cvete mojoj duši, Malo cveta, klonu, pa s' osuši! U knjigu te meto žitka svoga, Žitka svoga, brate, mlađanoga; Čitam knjigu, pa se onde smijem Di su mesta žitka veseloga, A di tužna, onde
Brate dragi, cvete mojoj duši, Malo cveta, klonu, pa s' osuši! U knjigu te meto žitka svoga, Žitka svoga, brate, mlađanoga; Čitam knjigu, pa se onde smijem Di su mesta žitka veseloga, A di tužna, onde suze lijem; A
U knjigu te meto žitka svoga, Žitka svoga, brate, mlađanoga; Čitam knjigu, pa se onde smijem Di su mesta žitka veseloga, A di tužna, onde suze lijem; A kad dođem čateći na tvoje, Kišom grune bratsko oko moje, Zaš ti zađe
dom, Straovito me dirnuše tad uk Iz vedrog neba, kao strašni grom, Vesela moga ubi sav on puk, Iz korena se ljuljnu žitka strom; I da mu deblo nije bilo kamen, Ti reči bi ga prelomio plamen. 45.
Knežević, Milivoje V. - ANTOLOGIJA NARODNIH UMOTVORINA
Zdravljica se nanosili, dobre sreće nahodili, mladosti se mladovali, lijepa žitka naživjeli! Zdravo bio, a mladosti se nanosio! Kako ti sada napio, onako jaki bog čuo i u „amin“ zapisao!
Milanković, Milutin - KROZ VASIONU I VEKOVE
Postepeno će se i ta žitka jezgra pokriti čvrstom korom, a na ovu koru sručavaće se, u silnim bujicama, kondenzovana vodena para planetske
Stefanović Venclović, Gavril - CRNI BIVO U SRCU
Naš život, kano brzi konjik hitro ide da nas stera i skupi na kraj sveta, koncu nam žitka ovoga. NESKAZANI SE SUKOBE SNAHODI ... Svuda više sve ispunjeno Bojanja se i straha Negoli koje slobode vesele.
Čudna nekoga divljoveparskoga toga žitka! Od Boga davatu svakom svoju sreću i hranu kteli bismo zabraniti ili prejagmiti ili prekrasti sve sebi!
O, da čudna neprava i rđava počađila i crna toga našega žitka nam ovdašnjega i slepoće nesmišljane nimalo o sebi! Kako to ni ovi ni oni ne smatramo sebe kako se živimo! ...
Jerno to ovde taj most svakome prehodljivi na volji mu stoji s povraćanjem se sa zla žitka na bolji, s dobra li na gori. Al' golema je u tome eto ovde propast i sasma tvrda. A kako?
Od svega nebesnoga odzgor sjanja ona je bez izma da ha! posvetlija, sa svojim okretnim motrenjem na ovo smutno našeg žitka more. Te nas ka u mraku zabluđene svetovodi i k tihim zavetrenim tamo pristojištnim avramskim nedrima nastalja dopliti.